Hutba: Sura Qaf – 1.dio

 

Hvala Allahu, Gospodaru Svjetova. Neka je mir i blagoslov božji na Muhammeda, na njegovu časnu porodicu, drugove-ashabe i sve one koji ga u dobru slijede do dana konačnog obračuna. Amin!

Od kćerke Harise ibn Nu’mana se prenosi da je rekla:

«مَا حَفِظْتُ ق، إِلَّا مِنْ فِي رَسُولِ اللهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ، يَخْطُبُ بِهَا كُلَّ جُمُعَةٍ»

”Naučila sam suru Kaf slušajući Poslanika, sallallahu ’alejhi ve sellem, kako njome vazi na hutbi svake džume.” (Muslim)

Kaže imam Nevevi u komentaru ovog hadisa: ”Razlog odabiranja sure Kaf jeste to što ona sadrži govor o proživljenju, smrti, jake poruke i jasna upozorenja. U hadisu je i dokaz o dopuštenosti kiraeta (učenja Kur’ana) prilikom hutbe i u njemu je dokaz o pohvaljenosti učenja sure Kaf ili njenog dijela na svakoj hutbi.” (El-Minhadž: 6/161.)

Povodeći se za našim Poslanikom, sallallahu ’alejhi ve sellem, nastojaćemo da ovu plemenitu i poučnu suru prokomentarišemo u našim hutbama. Kaže Allah Uzvišeni u prvom ajetu ove sure:

(ق , وَالْقُرْآنِ الْمَجِيدِ )”Kaf. Tako Mi Kur’ana, slavnog.” (El-Kaf: 1.) Dio islamskih učenjaka smatra da je harf Kaf na početku ove sure, kao i harfovi na početku drugih sura, poput Elif-lam-mim (Bekare), Ta-sin-mim (Kasas), Ta-ha, Ja-sin itd., da su ovi harfovi nepoznatog značenja i da spadaju u manje jasne ajete, ali nam je obaveza da ih učimo i u njih vjerujemo. Druga skupina smatra da oni ipak imaju značenja, ali se razilaze oko konkretnog tumačenja, s obzirom da sam Kur’an, niti Poslanik, sallallahu ’alejhi ve sellem, nisu o tome govorili.

Jedno od ljepših tumačenja jeste da ovi ajeti ukazuju na nedostižnost (i’džaz) Kur’ana, odnosno, da su stvorena bića nemoćna da ga dostignu ili da od istih harfova (slova) naprave nešto slično. To smatra veliki broj islamskih autoriteta. Kao dokaz tome ističe se da se iza većine početaka sura sa pojedinačnim slovima u Kur’anu spominje Kur’an/Kitab i njegova objava od Gospodara svjetova, kao na primjer:

”Elif-lam-mim. To je Knjiga u koju nema sumnje” (El-Bekare)

”Elif-lam-mim, Allah, osim Kojega drugog boga nema, Živi je i Vječni. On tebi objavljuje Knjigu. (Alu Imraan)

”Elif-lam-mim-sad. Knjiga ti je objavljena, pa neka ti u prsima ne bude teškoće zbog nje…” (El-e’araf)

”Ja-sin. Tako mi Kur’ana, mudrog.” (Ja-sin)

”Ha-Mim. Objava je od Milostivog, Samilosnog.” (Fussilet)

“Sad. Tako mi Kur’ana koji za opomenu služi.” (Sad) itd., a isto tako je u ovoj suri rekao: ”Kaf. Tako mi Kur’ana, slavnog.”, dakle sve ove sure koje počinju sa slovima arapskog alfabeta govore o Kur’anu, kao da se želi reći: “Eto, to su slova od kojih su riječi ovog Kur’ana uvezane u rečenice, pa uzmite vi ista slova i sastavite nešto slično, ako mislite da ste u mogućnosti, ili ako sumnjate da je objava od Allaha.

Potvrda ovome su Njegove riječi:

أَمْ يَقُولُونَ افْتَرَاهُ , قُلْ فَأْتُوا بِعَشْرِ سُوَرٍ مِثْلِهِ مُفْتَرَيَاتٍ وَادْعُوا مَنِ اسْتَطَعْتُمْ مِنْ دُونِ اللَّهِ إِنْ كُنْتُمْ صَادِقِينَ . فَإِلَّمْ يَسْتَجِيبُوا لَكُمْ فَاعْلَمُوا أَنَّمَا أُنْزِلَ بِعِلْمِ اللَّهِ وَأَنْ لَا إِلَٰهَ إِلَّا هُوَ , فَهَلْ أَنْتُمْ مُسْلِمُونَ .

„Zar oni da govore: “On ga izmišlja!” Reci: “Pa sačinite vi deset Kur´anu sličnih, izmišljenih sura, i koga god hoćete, od onih u koje pored Allaha vjerujete, u pomoć pozovite, ako je istina što tvrdite! A ako vam se ne odazovu, onda znajte da se on objavljuje samo s Allahovim znanjem i da nema boga osim Njega – zato muslimani postanite!” (Hud: 12.-13.)

Nakon toga se Allah zaklinje Kur’anom i kaže: ”Tako mi Kur’ana, slavnog.” Pošto je Kur’an Allahov govor a samim tim i jedno od Njegovih svojstava, većina islamskih učenjaka je dozvolila zakletvu Kur’anom. Ebu Hanife, rahimehullah, nije dozvoljavao zaklinjanje Kur’anom, međutim neki potonji učenjaci Hanefijskog mezheba su to dozvolili poput Kemal Ibn Hummama i Bedru-din El-Ajnija. Što se tiče zaklinjanja nečim mimo Allaha, to nije dozvoljeno. Nažalost ovo je raširena pojava među našim svijetom i stoga je, kada su u pitanju zakletve, obaveza upozoriti onu braću muslimane koji su iskušani ovom lošom navikom.

Abdullah b. Omer r.a. je čuo čovjeka kako se zaklinje Kabom, pa ga je upozorio da to ne čini a nakon toga mu rekao: čuo sam Poslanika, sallallahu ’alejhi ve sellem, da je rekao: ”Ko se zakune nečim mimo Allaha, uznevjerovao je (učinio nevjerstvo) ili je Allahu pripisao druga” (Sahih: Ebu Davud, Tirmizi).

U drugom hadisu se kaže: ”Ko se bude zaklinjao, neka se kune Allahom ili neka šuti.” (Buhari i Muslim)

”Tako mi Kur’ana, slavnog.” tj. plemenitog i časnog. Kur’an je prema najispravnijem mišljenju nazvan tim imenom jer ukazuje na učenje – kiraet, kao što kaže Uzvišeni:

إِنَّ عَلَيْنَا جَمْعَهُ وَقُرْآنَهُ . فَإِذَا قَرَأْنَاهُ فَاتَّبِعْ قُرْآنَهُ

”Na nama je da ga sakupimo i proučimo. A kada ga budemo učili, ti prati njegov kur’an, tj. njegovo učenje.” (El-Kijameh: 17.-18.) S obzirom da je ovo jezičko značenje riječi Kur’an – knjiga koja se uči, postavlja se pitanje jesmo li mi dovoljno ispunili njegovu svrhu, tj. Da li nam je Kur’an knjiga koju učimo i iz koje učimo, ili nam Kur’an služi samo za zaklinjanje ili kao ukras u primaćoj sobi? Koliko smo se potrudili da naučimo arapsko pismo kako bismo mogli učiti Allahovu knjigu?

Kaže Osman ibn Affan, radijallahu ’anhu: ”Da su nam srca čista, nikada se ne bi mogla zasititi učenja Kur’ana.”

بَلْ عَجِبُوا أَنْ جَاءَهُمْ مُنْذِرٌ مِنْهُمْ فَقَالَ الْكَافِرُونَ هَٰذَا شَيْءٌ عَجِيبٌ

“Oni se čude što im je došao jedan od njih da ih opominje, pa nevjernici govore: ‘To je čudna stvar!'” Ibn Kesir smatra da je ovaj ajet odgovor na zakletvu – tako mi Kur’ana, slavnog, oni se čude…”, tj. Nevjernicima je čudno što je poslanik insan, od krvi i mesa, jedan od njih, a Allah Uzvišeni o tome kaže:

وَلَوْ جَعَلْنَاهُ مَلَكًا لَجَعَلْنَاهُ رَجُلًا وَلَلَبَسْنَا عَلَيْهِمْ مَا يَلْبِسُونَ

”A da ga melekom učinimo, opet bismo ga kao čovjeka stvorili i opet bismo im učinili nejasnim ono što im nije jasno.”, tj. Ponovo bismo dali da poslanik bude insan kako bi se mogao obraćati ljudima na način koji mogu razumjeti, jer da je s njim melek, vjerovatno bi se ljudi uplašili i razbježali te cilj poslanice ne bi bio ostvaren, a to je dostavljanje, pojašnjenje i uputa. Sličnu stvar i čuđenje nevjernika Allah spominje u suri Furkan:

وَقَالُوا مَالِ هَٰذَا الرَّسُولِ يَأْكُلُ الطَّعَامَ وَيَمْشِي فِي الْأَسْوَاقِ لَوْلَا أُنْزِلَ إِلَيْهِ مَلَكٌ فَيَكُونَ مَعَهُ نَذِيرًا

I oni govore: “Šta je ovom “poslaniku”, on hranu uzima i po trgovima hoda; trebalo je da mu se jedan melek pošalje da zajedno sa njim opominje. (El-Furkan: 7.), međutim u slanju poslanika iz ljudskog roda je velika mudrost i korist za ljude, da bi vjernik ostao vjernik nakon očita dokaza i da bi nevjernik ostao nevjernik, nakon jasnog dokaza.

Čude se što im je došao munzir – onaj koji opominje. Iako Allah Uzvišeni za Poslanika, sallallahu ’alejhi ve sellem, kaže da je ga je poslao kao mubeššira – onog koji donosi radosne vijesti i nezira – onog koji opominje, u ovom ajetu u suri Kaf se spominje samo jedan izraz, a to je opominjač, s obzirom da je ajet odgovor nevjernicima, te radosne vijesti za njih nemaju nikakva značenja sve dok ne povjeruju i dok se ne povedu za munzirom – onim koji ih opominje. I rekao je: ”nevjernici govore.”, nazvavši ih nevjernicima zbog njihove sumnje u poslanika i život nakon smrti i zbog njihovog govora u sljedećem ajetu:

أَإِذَا مِتْنَا وَكُنَّا تُرَابًا , ذَٰلِكَ رَجْعٌ بَعِيدٌ

”Zar kad pomremo i zemlja postanemo…? Nezamisliv je to povratak”. (Kaf: 3.)

Negiranje povratka Allahu Uzvišenom je praksa nevjernika i poricatelja u svakom vremenu i prostoru, zbog toga je Allah Uzvišeni stavio akcenat na ovu tematiku i detaljno je pojasnio u svojoj Knjizi, ne ostavivši prostora sumnji ni koliko trun. Ovo je stanje onih koji nisu spoznali Allahovu Svemoć i koji misle da se stvari u kosmosu dešavaju pukom slučajnošću, ili misle da su uzalud i bez ikakvog smisla i uloge na ovaj svijet došli. A Allah Uzvišeni kaže:

لَخَلْقُ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ أَكْبَرُ مِنْ خَلْقِ النَّاسِ وَلَٰكِنَّ أَكْثَرَ النَّاسِ لَا يَعْلَمُونَ

”Stvaranje nebesa i Zemlje je veće nego stvaranje ljudi, ali većina ljudi ne zna.” (El-Gafir: 57.), zbog toga je lijepo i pohvalno razmišljati o stvaranju nebesa i Zemlje, smjeni noći i dana, jer su u tome dokazi koji razumom obdarene upućuju na Jednog Stvoritelja koji nas je sa ciljem na ovom svijetu stvorio, a to je da samo Njega obožavamo i da se pripremimo za povratak Njemu. Uzvišeni je o tome kazao:

أَفَحَسِبْتُمْ أَنَّمَا خَلَقْنَاكُمْ عَبَثًا وَأَنَّكُمْ إِلَيْنَا لَا تُرْجَعُونَ

”Zar ste mislili da Smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete vratiti?” (El-Mu’minun: 115.), naš Gospodaru, mi smo Tvoji i Tebi se vraćamo, pa ne kazni nas na dan kada čovjek od svoga brata bude bježao, od svoje majke i od oca svoga, od druge svoje i čeljadi, na dan kada će svako svojom mukom zaokupljen biti. Amin.

Nakon govora nevjernika Allah Uzvišeni potvrđuje svoje apsolutno znanje i svemoć pa kaže:

قَدْ عَلِمْنَا مَا تَنْقُصُ الْأَرْضُ مِنْهُمْ  وَعِنْدَنَا كِتَابٌ حَفِيظٌ

”Mi znamo šta će od njih zemlja oduzeti, u nas je Knjiga u kojoj se sve čuva.” (Kaf: 4.), tj. znamo čije će tijelo istruhnuti, a čije neće, jer je Allah zabranio zemlji da jede tijela vjerovjesnika i šehida. U vjerodostojnom hadisu je došlo:

كل ابن آدم يأكله التراب إلا عجب الذنب منه خلق وفيه يركب

”Cijelog čovjeka će zemlja pojesti, osim donjeg dijela kičme (adžbu-zeneb) iz kojeg je stvoren i od kojeg će ponovo sastavljen biti.” i kao što je Allah Uzvišeni pojasnio u suri Ja-sin:

أَوَلَمْ يَرَ الْإِنْسَانُ أَنَّا خَلَقْنَاهُ مِنْ نُطْفَةٍ فَإِذَا هُوَ خَصِيمٌ مُبِينٌ . وَضَرَبَ لَنَا مَثَلًا وَنَسِيَ خَلْقَهُ  قَالَ مَنْ يُحْيِي الْعِظَامَ وَهِيَ رَمِيمٌ . قُلْ يُحْيِيهَا الَّذِي أَنْشَأَهَا أَوَّلَ مَرَّةٍ  وَهُوَ بِكُلِّ خَلْقٍ عَلِيمٌ

„Kako čovjek ne vidi da ga Mi od kapi sjemena stvaramo, i opet je otvoreni protivnik, i Nama navodi primjer, a zaboravlja kako je stvoren, i govori: “Ko će oživjeti kosti, kad budu truhle?” Reci: “Oživjeće ih Onaj koji ih je prvi put stvorio; On dobro zna sve što je stvorio.“ (Ja-sin: 78.-79.)

Mudžahid, Ikrime, Urve Ibn Ez-Zubejr, Es-Suddi i Katade vele: “Došao Ubej Ibn Halef, Allah ga prokleo, Božijem Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, noseći u rucu truhlu kost, mrveći je i rasipajući po zraku, pa rekao: “O Muhammede, ti tvrdiš da će Allah ovo oživjeti?!” On reče:

نعم، يميتك اللّه تعالى ثم يبعثك ثم يحشرك إلى النار” ونزلت هذه الآيات من آخر يس: { أَوَلَمْ يَرَ الْإِنْسَانُ أَنَّا خَلَقْنَاهُ مِنْ نُطْفَةٍ}

“Da, Uzvišeni Allah će te usmrtiti, potom proživiti, a zatim uvesti u Vatru.” Tada su objavljeni ovi ajeti sa kraja sure Jasin.

I u Nas je Knjiga čuvana.”, tj. knjiga u kojoj je tačno pobrojan njihov broj i njihova imena. I kaže se da je to Levhul-mahfuz – ploča čuvana u kojoj je zapisano sve što će se desiti do Sudnjeg dana, tako da njihov život, niti smrt, kao ni proživljenje nisu skriveni Allahu Uzvišenom koji zna sve što je bilo i što će biti i ono što nije bilo, da je bilo, On zna kakvo bi bilo.

Draga braćo, uzmimo pouku iz ovih Kur’anskih primjera i pripremimo se za susret sa Allahom prije nego se Njemu vratimo, izgradimo sebi lijepo mjesto na ahiretu prije nego s dunjaluka odemo, tražimo Allahovo zadovoljstvo prije nego što Njegovu srdžbu izazovemo, molimo Allaha za oprost i pohrlimo Njemu dok možemo, On će nam se smilovati kada nam ne bude pomagača mimo Njega.

Molim Allaha da se smiluje nama, našim roditeljima i svim vjernicima na dan kada ni imetak ni sinovi neće koristiti, a samo će onaj ko Allahu čista srca dođe spašen biti. Amin.