Kako je slijepi dječak Salim vratio svoga oca na Pravi put

Nisam bio prešao tridesetu kada mi je supruga rodila prvo dijete. Još uvijek se sjećam te noći… Ostao sam skoro do zore sa društvom u jednoj kafani. Noć smo proveli u ispraznom govoru, pričanju viceva i izrugivanju sa drugim ljudima. Ja sam uglavnom bio taj koji je nasmijavao besposlenu družinu.
Sjećam se da sam ih baš te noći mnogo nasmijavao. Imao sam dara za imitaciju i oponašanje drugih ljudi i taj dar sam koristio kako bi nasmijavao svoje prijatelje. Izrugivao sam se sa mnogim ljudima, niko nije bio pošteđen mog sarkazma i imitiranja, čak ni bliski prijatelji. Mnogi ljudi su me izbjegavali kako bi se spasili mog jezika. Sjećam se da sam se te noći izrugivao čak i sa slijepim čovjekom. Naime, vidio sam slijepca kako prosi na ulici, pa sam izašao i stao pred njega, i kada je on htio da prođe, ja sam mu postavio nogu i on je pao. Okretao je glavu na sve strane ne znajući šta da kaže dok se svjetina na ulici smijala mom postupku.

Rođenje slijepog sina Salima

Vratio sam se kući vrlo kasno, kao i obično… Supruga me je čekala budna. Bila je u žalosnom stanju, drhtavim glasom rekla mi je: ”Rašide, gdje si bio?” Sarkastično sam odgovorio: ”Bio sam na Marsu sa prijateljima, kao da ne znaš.” Ona je bila umorna i iscrpljena, nije uopće obratila pažnju na moju neslanu šalu, već je rekla: ”Rašide, ja sam mnogo umorna. Čini mi se da se približilo vrijeme poroda.” Dok je to govorila, krupna suza joj se zaustavila na obrazu. Shvatio sam da sam zanemario svoju suprugu. Morao sma se više brinuti o njoj, a manje provoditi vrijeme sa društvom, pogotovo jer je bila u devetom mjesecu trudnoće. Odmah sam je odvezao u bolnicu, odnosno u porodilište. Uveliko je osjećala porođajne bolove. Odveo sam je u salu za rađanje i izašao na hodnik. S nestrpljenjem sam čekao njen porod. Čekanje se oduljilo, a mene je umor bio savladao, pa sam otišao kući, a sestrici sam ostavio broj telefona da me nazove i obraduje nakon što se moja supruga porodi.
Nije prošlo više od sat vremena, a iz porodilišta su nazvali i obavijestili me da je na svijet došao moj sin Salim. Brzo sam se obreo u porodilištu i odmah sam pitao za sobu u kojoj je ležala moja supruga. Rekli su mi da se prvo moram javiti doktorici koja ju je porodila. Ponovo sam upotrijebio svoj sarkazam i rekao: ‘Čuj, doktorici?! Ne zanima me nikakva doktorica, već želim vidjeti svoga sina Salima.’ Bili su uporni i rekli su mi da se hitno moram javiti doktorici. Nisam imao izbora, poslušao sam. Ušao sam kod doktorice, a ona mi je počela govoriti o iskušenjima i nedačama i podsjećati me na zadovoljstvo sa Allahovom odredbom. Zatim je rekla: ”Vaše dijete ima tešku deformaciju u očima i najvjerovatnije će biti slijepo.”
Oborio sam glavu i pokušao se oduprijeti mislima i sjećanjima koja su navirala poput talasa. Prvo sam se sjetio onog slijepog prosjaka s kojim sam se izrugivao pred ljudima. Neka je slavljen Allah! Kako radiš tako će ti se i platiti, šta drugima činiš tako će ti se i vratiti. Stajao sam izvjesno vrijeme potišten i zbunjen, nisam znao šta da kažem. Onda sam se sjetio svoje supruge i djeteta. Zahvalio sam doktorici na brizi, a zatim sam otišao da vidim suprugu i dijete.
Za divno čudo, moja supruga uopće nije tugovala. Istinski je vjerovala u Allaha i bila je zadovoljna Njegovom odredbom. Koliko me je samo puta savjetovala da se ne izrugujem s drugim ljudima i govorila: ”Rašide, nemoj ogovarati druge ljude, ne valja tako!”
Izašli smo iz bolnice, a sa nama je bio i naš sin Salim. Moram priznati da mi u tom trenutku nije bilo mnogo stalo do njega. Zapravo, smatrao sam ga nepostojećim u našoj kući. Kada bi on duže plakao, ja sam napuštao spavaću sobu i odlazio u salon da spavam. Za razliku od mene, moja supruga se sva predala našem sinu Salimu i neizmjerno ga je voljela. Salim je brzo rastao, počeo je i puzati… Kada mu se navršila godina dana, pokušavao je da hoda, ali nije uspijevao. Tada smo primjetili da je i hrom u jednu nogu. Jadni Salim, postao je težak i samom sebi. Nakon Salima, moja supruga rodila je još dva, potpuno zdrava, sina, Omera i Halida.
Godine su prolazile, rastao je Salim, a rasla su i njegova dva brata. Ja i dalje nisam volio sjediti u kući, pa sam većinu vremena provodio sa svojim prijateljima. Zapravo, ja sam bio igračka u njihovim rukama. No, i pored toga, moja supruga nije očajavala u pogledu popravljanja moga stanja. Nije prestajala da me savjetuje i da moli Allaha da me uputi na Pravi put. Jedino je mnogo patila i tugovala što nisam pridavao pažnje našem sinu Salimu koliko Omeru i Halidu.
Kako je Salem rastao, rasla je i moja briga za njim. Nisam imao ništa protiv kada je supruga tražila da ga upiše u školu za djecu sa posebnim potrebama. Nisam ni osjetio kako godine brzo prolaze. Moji dani su uvijek bili isti, posao, dobra hrana i piće i besane noći sa društvom.

Umjesto na svadbu, sa Salimom u džamiju

Bio je petak, probudio sam se u jedanaest sati prije podne. Iako izgleda kasno, to je, za moje navike, još uvijek bilo rano za ustajanje, ali sam morao ustati jer sam bio pozvan na svadbenu gozbu. Istuširao sam se, obukao novo odijelo i krenu na gozbu. Međutim, kada sam prolazio kroz dnevni boravak, Salim je izazvao moju pažnju. Sjedio je na sred sobe i gorko plakao. To je bio prvi put da sam obratio pažnju na Salima dok plače, još od vremena kada je bio beba. Prošlo je deset godina, a ja ga skoro nisam ni primjećivao. Pokušao sam i ovaj put da zanemarim njegov plač, ali nisam imao snage. On je tako tužno dozivao majku, da sam mu prišao i upitao: ‘Salime, zašto toliko plačeš?’
Kada je čuo moj glas, odjednom je prestao plakati. Pošto je osjetio moju blizinu počeo je svojim ručicama dodirivati stvari oko sebe. U prvi mah sam bio iznenađen njegovom reakcijom, a onda sam shvatio da je on zapravo pokušavao pobjeći od mene. Kao da mi je želio reći: ”Sad si me osjetio. Gdje si bio ima deset godina?!” Ušao sam za njim u njegovu sobu. Na početku je odbijao da mi kaže razlog tolikog plača, pa sam pokušao na najljepši način da iznudim njegov odgovor. I uspio sam. Salim je počeo pričati o razlogu njegovog plača, a ja sam ga slušao i suze lio.
A znate li zašto je Salim plakao? Zato što mu je brat Omer zakasnio doći da ga odvede u džamiju, jer, pošto je džuma-namaz, bojao se da ne nađe mjesto u prvom safu. Zbog toga je bespomoćno dozivao Omera i majku, ali mu se niko nije odazivao. Gledao sam kako se suze slivaju niz njegove obraščiće, nisam mogao izdržati da završi sa svojim obrazloženjem, stavio sam svoju ruku na njegova usta i rekao: ‘Salime, zbog toga si plakao?!’ ”Da”, odgovorio je.
U tom trenutku zaboravio sam na svoje prijatelje, zaboravio sam na svadbenu gozbu, i rekao sam: ‘Salime, ne tuguj! Znaš li ko će s tobom danas ići u džamiju, na džumu-namaz?’ Odgovorio je: ”Sigurno Omer, ali on uvijek kasni.” Rekao sam: ‘Ne, Salime! Ja ću danas s tobom u džamiju.’
Salim je bio iznenađen, nije mi vjerovao. Mislio je da ga ismijavam. Ponovo se rastužio i počeo plakati. Obrisao sam mu suze, a zatim sam ga uzeo za ruku da ga vodim u džamiju. Htio sam da idemo autom, ali je on odbio, rekavši: ”Ne, babuka! Džamija je blizu i hoću da idemo pješice.” Tako mi Allaha, tako je rekao!
Ne sjećam se kad sam zadnji put ušao u džamiju, ali znam da sam prvi put u životu osjetio strah i kajanje zbog svega onoga što sam propustio proteklih godina. Džamija je bila puna vjernika, ali sam ja ugledao jedno mjesto u prvom safu za moga Salima i nekako smo tu obojica uspjeli sjesti. Zajedno smo slušali hutbu, a onda smo klanjali džumu-namaz. Salim je klanjao pored mene. U stvari, ja sam klanjao pored moga Salima.
Nakon završetka namaza tražio je da mu donesem Kur’an. Začudio sam se, kako će učiti Kur’an kad je slijep?! Donio sam Kur’an, a onda je on tražio da mu otvorim suru El-Kehf. Listao sam Kur’an i zagledao u sadržaj da vidim na kojoj strani se nalazi ta sura i na kraju sam je pronašao. Onda je moj Salim uzeo Kur’an, stavio ga preda se i proučio je cijelu suru El-Kehf napamet.
Osjećao sam se postiđeno. Uzeo sam Kur’an i drhtavim glasom počeo učiti. Dugo sam učio i molio Allaha da mi oprosti i da me uputi na Pravi put. Nisam se mogao suzdržati, počeo sam plakati kao dijete. Još uvijek je bilo ljudi u džamiji koji su klanjali sunnete, pa sam pokušavao da prikrijem svoj plač koji se odjednom pretvorio u cviljenje i ridanje. Onda sam osjetio nježnu Salimovu ručicu na svom licu. Brisao mi je suze. Ja sam ga čvrsto zagrlio i privio na svoje grudi, a zatim sam ga pogledao i rekao samom sebi: ‘Nisi ti sine slijep, ja sam slijep, jer sam se bio prepustio pokvarenjacima da me vode putem koji vodi u Džehennem.’

Babo, naš Salim je otišo’ u Džennet

Vratili smo se kući. Moja supruga je mnogo brinula za Salima, ali se njena briga brzo pretvorila u suze radosnice kada je saznala da sam ja klanjao džumu-namaz sa našim Salimom.
Od tada više nisam ostavio nijedan namaz i trudio sam se da ne propustim namaz u džematu. Napustio sam loše društvo i našao sam sebi nove prijatelje, ljude koje sam upoznao u džamiji. Osjetio sam slast imana i istinskog vjerovanja i osjetio sam da sam postao mnogo bliži sa mojom porodicom.
Jedne prilike, moji prijatelji su naumili otići u drugu državu radi da’ve i pozivanja ljudi u islama, pa su i mene pozvali. Bio sam neodlučan. Posavjetovao sam se sa svojom suprugom i bio sam ubjeđen da se ona neće složiti sa mojim odlaskom. Međutim, desilo se suprotno. Ona je bila sretna zbog toga i podsticala me na putovanje. Svoju namjeru saopćio sam i mom sinu Salimu, a on me je, na rastanku, čvrsto zagrlio svojim ručicama.
Bio sam odsutan od kuće tri i pol mjeseca. Koristio sam svaku priliku da nazovem svoju suprugu i djecu i da telefonom razgovaram sa njima. Mnogo sam ih bio poželio. Posebno sam bio poželio sina Salima i želio sam da barem telefonom sa njim najduže pričam. Međutim, on je bio jedini sa kime se nisam nikako čuo od kako sam otputovao od kuće. Uvijek je imao neki razlog, ili je bio u školi, ili u džamiji u vrijeme kada sam ja telefonirao porodici. I kad god sam govorio supruzi koliko sam ga poželio, ona se, od dragosti i sreće, smijala. Osim kada sam zadnji put telefonirao, prije moga povratka kući. Naime, kada sam joj spomenuo Salima, nisam čuo njen smijeh, a i glas joj se odjednom promijenio. Rekao sam: ‘Molim te, posebno mi poselami moga Salima.’ Odgovorila je: ”Hoću, ako Bog da”, i zašutila.
Nakon tri i pol mjeseca vratio sam se kući. Pokucao sam na vrata i nadao sam se da će mi Salim otvoriti. Međutim, iznenadio sam se kada sam na vratima ugledao moga sina Halida, koji je tada imao svega četiri godine. Uzeo sam ga u naručje i čvrsto zagrlio, a on je radosno vikao: ”Babo, babo!” Ne znam zašto, ali mi se steglo u grudima kada sam ušao u kuću. Dočekala me je supruga i bila je vidno uznemirena. Pogledao sam je direktno u oči u upitao: ‘Šta ti je?’ ”Ništa”, odgovorila je.
‘A gdje je Salim’, upitao sam? Oborila je glavu i šutila dok su joj se suze slivale niz lice. Onda sam, kao izvan sebe, uzviknuo: ‘Salim, gdje mi je Salim?’ Ponovo nisam dobio nikakav odgovor sve dok mi moj sinčić Halid, koji nije mogao dobro izgovarati sve glasove, nije rekao: ”Babo, nas Salim otiso u Džennet, kod Allaha.”
Moja supruga nije mogla izdržati taj prizor, briznula je u plač i pala je na zemlju. Pomogao sam joj da se osvijesti, a zatim sam potpuno skrhan od bola izašao iz sobe. Saznao sam da je mog Salima pogodila groznica petnaest dana prije mog povratka i da ga nije napuštala dok mu nije rastavila dušu do tijela.

Piše: Halid Rašid
Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić / Saff.ba