IMA JEDAN BOŠNJAK

Zaista sva zahvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova. Od Njega pomoći, oprosta i upute tražimo. Koga Allah uputi na pravi put on je doista upućen, a koga Allah u zabludi ostavi niko mu ne može na pravi put ukazati. Svjedočimo da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed a.s., njegov rob i Poslanik kojeg je poslao kao donosioca radosnih vijesti i kao opominjača. Neka je salavat na njega, njegovu časnu porodicu, njegove ashabe kao i na sve one koji ih slijede u dobru do kijametskog dana.
Draga braćo i sestre u imanu i islamu.
Niko ne poznaje čovjeka bolje nego li što ga Allah zna, jer on ne samo da zna šta mi radimo nego čak zna i ono što mislimo i što u svojim prsima tajimo. Zato svaki musliman i muslimanka koji iščitavaju Allahovu Knjigu sa razumijevanjem će zasigurno pronaći u Kur’anu samoga sebe. I doista bi trebali u svakom ajetu da tražimo sebe, a ne da mislimo kako se taj ajet odnosi na nekog drugog a ne na nas.

Poslušajmo kako Allah Uzvišeni govori o nama kada je u pitanju materijalno davanje, kaže Allah: «I nemojte udjeljivati drugima ono što je loše i što ne bi ni vi sami primili osim da zatvorite oči».
Imami kada vaze ili drže hutbu nekada znaju u svojim vazovima citirati ajete ili hadise pa čovjek pomisli kako to da efendija baš o meni govori. Uglavnom to nisu riječi vaiza nego su to riječi našeg Gospodara u kojima mi nalazimo sebe.

U nastavku naše hutbe ćemo vidjeti kako to izgleda i da ćemo doista makar u jednom od sljedećih primjera naći sebe. Današnja hutba nosi naziv «Ima jedan Bošnjak» i govori o nama, kavi smo i kavih nas sve ima. Ovo što iznosim sada je u stvari isječak iz knjige koja se zove «Kuća na dva sprata plus potkrovlja» od novinara i književnika Fahrudina Sinanovića koja je nedavno objavljena.
Poslušajmo, jer vallahi ćemo i sebe naći.
Ima jedan Bošnjak…
Ima jedan Bošnjak povazdan klanja.
Ima jedan klanja samo sabah i akšam. Ide on i na džumu.
Ima jedan, tako kažu, klanja kad se sjeti.
Ima jedan klanja samo teraviju.
Ima jedan klanja samo od Bajrama do Bajrama.
Ima jedan plaho se naljuti kad mu neko rekne da nije dobar musliman, pa on tome odbrusi ovako: «Ti ćeš meni reći da ja nisam musliman. Otkako znam za sebe, ja svaki dan sve tri vakta klanjam.
Ima jedan ide u džamiju i klanja samo pred izbore.
Ima jedan nikada nije u džamiju unišo, ni pred izbore ni poslije izbora.
Ima jedan ne klanja i ne ide u džamiju, a, kaže volio bi i da klanja i da ide u džamiju.
Ima jedan povazdan Allaha spominje, stalno viče: subhanallah, elhamdulillah i halali, brate.
Ima jedan pa kaže da će u 70-oj godini doć tobe-kad sve išćejfi. Ne zna, hud, da sutra more umrijeti.
Ima jedan pa se naljuti kad mu neko kaže da je novokompovani musliman.
Ima jedan imenjak-samo po imenu musliman.
Ima jedan Bošnjo pa stalno priča sve najgore o hodžama i hadžijama. Kod hodža i hadžija vidi trun nevaljaštinje, a kod sebe i kod drugih ne vidi brdo poganluka.
Ima jedan ne klanja, u džamiju ne ide, ne posti, a za Bajram uvijek kurban kolje.
Ima jedan kaže da je musliman u duši.
Ima jedan svake godine cijeli ramazan posti i klanja, a ha prođe ramazan, on prestane klanjat i počne pit.
Ima jedan pa mu smeta selam, jer je to arapska riječ, a ne smeta mu arapska nafta u autu.
Ima jedan prema islamu se odnosi kao Srbi prema Dejtonu: prima ono što njemu godi, a ne prima ono što mu nije po volji.
Ima jedan Bošnjo stalno ide u džamiju, a sa svima se svađa, sa braćom i sa komšijama vazdan se po sudovima ganja.
Ima jedan stalno i svakom vazi i dersi, bi reko insan – muftija, a on i ne klanja.
Ima jedan pa samo gleda šta hodže rade.
Ima jedan pa veli da neće u džamiju kad vidi ko sve ide.
Ima jedan dolazi u džamiju samo da ga ko vidi, a jedan drugi dolazi da vidi ko ide a ko ne ide u džamiju.
Ima jedan kaže, da ima sedemdeset glava i vratova, sve bi glave i vratove za din dao. A opet ima jedan koji veli da bi poginuo za svoju vjeru, ali kad ga vikneš da ide u džamiju, on kaže: «E taj film nećeš gledati.»
Ima jedan vjeruje u Boga, ali ne vjeruje da ima Džennet i Džehennem.

Ima jedan skoro došo tobe, pa da mu je sad da svi ljudi budu ko on.
Ima jedan pa mu čisto krivo kad neko dođe tobe. Malo malo pa on tom nabije na nos kako je doskora i pio i svašta radio.
Ima jedan više vremena bude u kafani nego u rođenoj kući.
Ima jedan, ime mu lijepo, muslimansko, a psuje, neuzubillahi, Boga i džamiju.
Ima jedan pa ga stid što je musliman.
Ima jedan pa kaže sve bi u životu bio, samo ne bi bio hodža ili predsjednik svojima.
A mogli bi još dodati sljedeće: Ima jedan pa samo gleda kako klanja ovaj ili onaj i pita se kakav mu je to namaz, a ne pita se hoće li mu Allah njegov namaz ukabuliti.
Ima jedan pa gleda hoće li Haso ili Huso dat na srgiju, pa ako oni dadnu i on će.
Ima jedan pa se naljuti samo zbog jedne riječi pa je spreman ako treba i čitav život sa bratom ne pričati i nikada se ne pomiriti.
I ovako bi mogli unedogled, jer doista nas Bošnjaka ima ovakvih.

Šta učiniti ako se čovjek nađe u jednom od ovih primjera, da li da se naljutimo ili da razmislimo i zapitamo se zašto je moje stanje takvo te da pokušamo da svoje stanje izmjenimo na bolje. Zašto bih bio od onih koji klanjaju samo dva ili tri namaza dnevno ili zašto bih bio od onih koji klanjaju samo onda kad se sjete ili od onih koji klanjaju samo kad su u džamiji, a kod kuće ne? Zašto bih bio od onih koji kod drugih vide i trun u oku a kod sebe ne vidi čitav panj?
Moramo se mijenjati, moramo svoje stanje popravljati, moramo ojačati naš iman, i moramo na kraju svega biti kritični prvo prema samima pa tek onda prema drugima, jer sve dok ne počistimo vlastitu avliju nemamo pravo da se ljutimo na smeće u košijinoj avliji.
Allah Uzvišeni kaže: «Allah neće izmjeniti stanje jednog naroda, sve dok se taj narod sam ne izmjeni».

Molim Allaha da nam pomogne i da izmjenimo naše stanje ka boljem, molim Allaha da popravi stanje naše omladine, naše djece, majki i sestara i da se u Kuranu nalazimo samo po dobrim osobinama koje Allah spominje. Amin.