Neke negativne pojave i postupci u našim džamijama

U našim džamijama i džematima, nažalost, postoje i određene negativne pojave i postupci, koje nisu u skladu sa šerijatskim propisima i kodeksom islamskog ponašanja. Uzrok takvih radnji je, uglavnom, nedovoljno poznavanje islama ili, pak, nemar, a, bogami, ponekad i osornost ili tvrdoglavost onih koji ih čine. Smatramo bitnim ukazati na te pojave s ciljem njihovog suzbijanja i očuvanja svetosti džamija i nepovredivosti namaza koji se u njima klanja.

Ukratko ćemo navesti neke od tih negativnih pojava u našim džamijama i džematima:
1. Brzina s kojom pojedini imami predvode džemat. Namaz je temelj islama i potpuno je jasno kako se on obavlja, i pojedinačno i u džematu. Svaka namaska radnja je detaljno pojašnjena i o tome su napisani tomovi knjiga. Svi islamski učenjaci su saglasni da u namazu postoje ruknovi, tj. radnje bez kojih namaz nije ispravan. U fikhskim djelima se opširno govori o tome da je ta‘dilu-l-erkan, tj. propisno i temeljito/potpuno izvršavanje svih namaskih radnji (ruknova) – obligatno, dakle strogo naređeno.

Allahov Poslanik, alejhi-s-selam, u hadisima je upozorio da je najgori kradljivac među ljudima onaj koji krade svoj namaz. Kada su ga upitali: Allahov Poslaniče, kako čovjek krade svoj namaz?, on je odgovorio: Krade tako što ne upotpunjuje ruku‘e namaza i sedžde namaza.
Nažalost, postoje imami koji strahovito brzo klanjaju kada predvode džemat, kao da ih neko juri. To nije slučaj samo za vrijeme ramazana, kada se klanja teravija, koja je, nažalost, kod nekih postala simbol brzine i jurnjave, već stalno, i prilikom predvođenja ostalih namaza. Takvi imami ne upotpunjuju ni ruku‘e ni sedžde, što je, uistinu, veoma loša praksa. Ima ih, nažalost, koji, kada budu upozoreni, onda još i “povećaju” brzinu, kao da to iz inata rade a zaboravljaju da, kada predvode džemat, onda preuzimaju na sebe odgovornost za ispravnost namaza svih onih kojih za njima klanjaju. Takva praksa je nedopustiva!

Velik dio odgovornost snose, svakako, i glavni imami kao i muftije, koji takvo, brzo i nepropisno predvođenje džemata, dopuštaju na svome terenu. Naša Islamska zajednica je, hvala Allahu, lijepo ustrojena i potrebno je da sve njene strukture rade svoj posao. Namaz je temeljni islamski propis, tačno je određeno kako se on obavlja i on je nepovrediv. Zato treba povesti računa da se on uvijek, i na svakom mjestu, propisno i valjano obavlja.
2. Iskrivljeni i nepopunjeni safovi. Često se dešava u našim džamijama da, prilikom zajedničkom namaza u džematu, safovi nisu popunjeni ni poravnati. Postoje pojedninci među džematlijama kojima kao da smeta da zbiju redove i poravnaju safove. Takvi zaboravljaju da je Allahov Poslanik, alejhi-s-selam, rekao: „Izravnajte vaše safove, jer je ravnanje safova jedan od elemenata ispravnosti namaza!“

Nažalost, u nekim džematima o tome se uopće se ne vodi računa, pa možemo vidjeti velike šupljine i iskrivljenost u safovima, tako da između dvojice džematlija komotno može stati još jedan klanjač. Poslanik, alejhi-s-selam, rekao je: „Zbijte safove, približite se jedan drugom i međusobno izravnajte vaša ramena i vratove! Ja vidim, tako mi Allaha, šejtana kao crno janje kako se kroz praznine safova uvlači među vas!“ (Prenosi Ibn Hibban u Sahihu)
Imam koji predvodi džemat je dužan da prije početka zajedničkog namaza izravna i popuni safove, kao što je to bila Poslanikova, alejhi-s-selam, praksa, kako navodi Enes ibn Malik, radijellahu anhu, koji kaže: „Kada bi se proučio ikamet za namaz, Allahov Poslanik, alejhi-s-selam, okrenuo bi se prema nama i rekao: „Ispravite svoje safove i dobro se zbijte jedan uz drugog!“ (Prenosi El-Buhari)
3. Nepridržavanje discipline i reda u džamiji. Musliman i muslimanka, kada uđu u džamiju, moraju biti svjesni svetosti ove institucije koja se naziva Allahovom kućom, pa svojim držanjem i ponašanjem pokazati krajnje poštovanje i uvažavanje spram nje. Zbog toga će, a to je bila praksa Allahovog Poslanika, alejhi-s-selam, i prve generacije muslimana, strogo voditi računa o svom ponašanju u džamiji. Ne smije se, na bilo koji način, remetiti koncentracija prisutnih u džamiji. To čak nije dozvoljeno činiti ni povišenim tonom pri učenju Kur’ana, dove i sl. a kamoli nekim dunjalučkim razgovorom. Otuda, čak i pohvaljene stvari poput učenja Kur’ana, zikra, dova i sl. u džamiji treba učiti što lagahnije, kako se ne bi dekoncentrisali oni koji su došli da klanjaju namaz i veličaju Allaha.
Počesto se dešava da se pojedinci koji ne klanjaju sunnete u džamiji, nakon selama, bilo u džamiji ili na džamijskom ulazu, glasno selame i pričaju, narušavajući na taj način džamijski red i dekoncentrišući one koji klanjaju i čine tespih Allahu. Sve su ovo negativne pojave na koje treba upozoravati. Također, u današnje doba, kada skoro svaka osoba ima mobitel, često se događa da ljudi prilikom ulaska u džamiju ne gase svoje mobitele, i pored upozorenja i natpisa na ulazu u džamiju da se oni ugase, pa se onda, za vrijeme namaza ili hutbe, čuju razne muzičke numere i simfonije, kao da se došlo na neki teferič a ne u Božiju kuću! To je veoma ružna praksa i, možda bi bilo dobro uvesti određenu vrstu “globe”, kao, npr., da onaj kome zazvoni mobitel za vrijeme namaza ili hutbe, unutar džamije, dužan je da u džematski sandučić ostavi određeni iznos, makar on bio i simboličan. To se u nekim džematima pokazalo veoma korisnim jer, kada ljudi jednom “plate kaznu”, onda kasnije vode računa da se to ne ponavlja. Potrebno je, također, stalno upozoravati ljude da su džamije Božije kuće i da se u njima treba ponašati u skladu sa propisima islama. Ovo je, prije svega, obaveza imama i džematskih odbora.
4. Govor za za vrijeme hutbe. Iako je to, po islamskim propisima zabranjeno, nažalost, u našoj praksi se dešava da i odrasli (dakle ne djeca, pa da bi im se to moglo nekako tolerisati), za vrijeme džuma-namaza, dok imam drži hutbu, razgovaraju ili naglas komentarišu imamove riječi. To je, doista, veoma problematično. Očito je da takvi nisu svjesni da (raz)govor bilo koje vrste, za vrijeme hutbe, šteti ispravnosti njihovog džuma-namaza. Ebu Hurejre prenosi Poslanikove, alejhi-s-selam, riječi: „Ako kažeš onome pored sebe: “Šuti” dok imam petkom drži hutbu, pogriješio si!“

Ako je takav pogriješio, dakle onaj koji upozorava da se šuti, koliko je tek grješan onaj ko govori za vrijeme hutbe! U jednoj od predaja ovog hadisa stoji: „Ko petkom razgovara dok imam drži hutbu, sliči magarcu koji nosi tovar knjiga, a onaj koji mu na to kaže: “Šuti!” nema nagrade za džuma-namaz!“
Abdullah ibn Amr, radijellahu anhu, prenosi od Vjerovjesnika, alejhi-s-selam, da je rekao: „Džuma-namazu prisustvuju tri vrste ljudi: osoba koja pri učenju hutbe govori i za to će dobiti kaznu; osoba koja pri učenju hutbe uči dovu Allahu, koju On može ukabuliti ili odbiti i osoba koja sluša hutbu i ne govori, a uz to ne prelazi preko vratova ostalih klanjača, ne uznemiravajući ih – takvima će grijesi biti oprošteni, računajući od džume do džume i još dodajući tri dana, jer je Allah Uzvišeni rekao: “Ko uradi dobro djelo, dobit će deseterostruku nagradu!”[15] Imajući u vidu navedeno, potrebno je, uistinu, dobro povesti računa o ponašanju za vrijeme džuma-namaza.
5. Nepropisno obučene žene. Poznato je da islam od žene muslimanke traži da svoje ukrase čuva isključivo za svoga muža i, u tom pogledu, muslimankama je propisan hidžab, tj. pokrivanje cijeloga tijela osim lica i ruku do šaka prilikom izlaska iz kuće ili pokazivanja pred muškarcima koji ženi nisu mahrem (bliža rodbina s kojom se ne može stupiti u brak). Uvjeti hidžaba su precizno objašnjeni u fikhskoj literaturi, a ovo je samo podsjećanje. Mahrama ili šamija s kojom žena pokriva glavu, kosu i vrat je samo jedan od uvjeta hidžaba, mora se također voditi računa i o ostalim uvjetima: odjeća ne smije biti kratka, prozirna i tijesna, tj. da ne pokazuje i ne odslikava ženino tijelo. Hidžab je propisan da bi, prije svega, sačuvao ličnost i dostojanstvo žene, kako ne bi bila puki predmet za zadovoljavanje muške pohote.
Nažalost, mnoge muslimanke danas ne izvršavaju ovaj propis. Ono što želimo upozoriti u kontekstu ovoga rada jeste da se često dešava da u džamiju dolaze žene koje nisu propisno obučene. To je naročito izraženo prilikom ramazana, kada se dolazi na teraviju, ili kada žene idu u džamiju radi prisustva tevhidima, povodom tzv. sedmina i četeresnica. Svojim odlaskom u džamiju u kratkoj, tijesnoj i providnoj odjeći, skrnavi se svetost džamije koja u islamu ima status Bejtullaha, Allahove kuće na Zemlji. To nije dozvoljeno i one koje to čine treba upozoriti da je to prijestup i grijeh. Zato je veoma bitno da se naše majke i sestre upoznaju s propisima islama i kulturom ponašanja u džamiji.
U vezi s ovom tematikom, tj. dolaskom žena u džamiju dešava se i to da žene, s obzirom na to da većina naših džamija nema odvojene ulaze za žene, zasjednu na samom ulazu ili mjestu kuda prolaze muškarci. U slučaju da neko želi pristupiti džematu ili, silom prilika, mora izaći iz džamije (može se desiti, npr., da neko izgubi abdest pa mora izaći i sl.), tada muškarci jednostavno moraju “preskakivati” preko žena, što je veoma neugodna situacija. Zato muslimanka treba sjesti u džamiji na mjesto gdje neće smetati da muškarci prolaze. U slučaju da žene formiraju safove iza muškaraca, treba obavezno ostaviti prolaz, da se može pristupiti ili izaći iz džemata.

* * *

U našim džematima se dešavaju od strane pojedinih džematlija i druge nepravilnosti, poput, npr., prolaska ispred klanjača, guranja i prelaska preko vratova klanjača da bi se došlo u prve safove, “prazne” priče o dunjalučkim stvarima prilikom čekanja da nastupi namasko vrijeme ili prije džuma-namaza itd. Sve su ovo u islamu pokuđene i zabranjene radnje jer, džamije se grade isključivo radi Allaha, zajedničkog klanjanja namaza, educiranja u vjeri, učenja Kur’ana i upoznavanja propisa islama.
Glavni razlog negativnih pojava i postupaka po džamijama je svakako nedovoljno poznavanje islamskog kodeksa ponašanja u životu općenito, a posebno propisa koji su u vezi s boravkom u džamiji. Zato je potrebna edukacija.

Veoma koristan tekst o kulturi ponašanja u džamiji napisao je profesor Šefik-ef. Kurdić, u sklopu svoje studije Islamski bonton, u kojoj se govori o islamskom načinu ponašanja u situacijama kroz koje prolazi čovjek u svom dunjalučkom životu, od rođenja do smrti. Ta knjiga je veoma jasna, argumentovana i, doista, potrebna svakom muslimanu i muslimanki, kako bi se u svome životu ponašali shodno propisima i kodeksu islama.

Na kraju, umjesto zaključka, rekli bismo sljedeće: Bošnjaci su narod koji voli džamije. To je narod koji intenzivno gradi džamije. Na prostorima gdje žive Bošnjaci prave se nove i popravljaju džamije i mesdžidi koje su zlotvori porušili ili oštetili za vrijeme najbrutalnije agresije na našu zemlju, od 1992. do 1995. godine. Taj veliki žar da se prave džamije zapravo govori o tome da su Bošnjaci narod koji, generalno gledajući, voli ono što Allah Uzvišeni posebno glorificira i hvali a to su džamije, Allahove kuće na Zemlji, u kojima se, prije svega, odgaja i podiže čovjek. Cilj svih islamskih propisa i odredbi, zapravo, i jeste to da čovjek bude čovjek, jer kada čovjek izgubi čovječnost onda na Zemlji nastanu nered, nesigurnost te razni poremećaji i anomalije u svim segmentima egzistencije. Upravo zato nam trebaju džamije i aktivan vjerski život u njima. Te kuće treba održavati i bdjeti nad njima i nakon njihove izgradnje i svečanog otvaranja, a to podrazumijeva: učlanjivanje u džemat i redovno plaćanje članarine, zatim odlazak u džamiju radi obavljanja namaza i ostalih vjerskih aktivnosti, slanje djece na pouku i, naravno, aktivnoučešće u čišćenju i održavanju džamije i džamijskog prostora.

Hfz. Dr. Safet Halilović