Propisi vezani za OSIGURANJA

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu.

Različiti vidovi osiguranja nezaobilazni su u mnogim sferama našeg života. Tako, naprimjer, posjedovanje automobila iziskuje policu autoosiguranja, ljekarske usluge zahtijevaju zdravstveno osiguranje, a neizvjesna budućnost iziskuje finansijsku zaštitu putem socijalnog i penzijskog osiguranja.

Kroz historiju ljudske zajednice, u različitim formama, prisutno je međusobno potpomaganje u teškim situacijama. Među arapskim plemenima, prije pojave islama, bila je uobičajena praksa da, kada se desi ubistvo, rodbina ubice snosi odštetu plaćajući krvarinu nasljednicima ubijenog. To je vid međusobnog potpomaganja u kojem štetu ne snosi samo onaj ko ju je uzrokovao, nego veća skupina ljudi. Islam je potvrdio taj princip i formulisao ga na sebi svojstven način. Pored odštete za ubistvo, islam kroz mnoge druge propise potvrđuje uzimanje naknade za gubitak koji čovjek pretrpi, svejedno radilo se o tjelesnim povredama, materijalnoj ili moralnoj šteti. Dakle, temeljna ideja osiguranja potvrđena je islamom, međutim, ostaje da se vidi koliko su savremeni vidovi osiguranja u skladu sa islamskim propisima, kako izgleda osiguranje utemeljeno na islamskim principima, te kada je, u odsustvu islamskog osiguranja, dozvoljeno prihvatiti konvencionalno osiguranje.

Definicija osiguranja

Osiguranje je ekonomski institut društvenog i gospodarskog života kojim se zaštićuje pojedinac, poslovni subjekt i gospodarski razvoj od ekonomski štetnih posljedica, prirodnih sila i nesretnog slučaja. Smisao i svrha zaštite ostvaruje se unaprijed prikupljenim sredstvima koja se koriste kasnije za nadoknadu materijalnih i nematerijalnih gubitaka ili šteta. Pojednostavljeno kazano, osiguranje je ugovor kojim se prenosi rizik sa osiguranika na osiguravajuće društvo, uz plaćanje premije osiguranja.

Osiguranje, u ovakvom značenju, prvi put se pojavljuje u četrnaestom vijeku na području Italije kada su pojedini trgovci formirali kompanije pomorskog osiguranja, koje su snosile štetu nastalu na lađama i njenim tovarima nasuprot određenog iznosa. Nakon toga, osiguranje se grana, širi i razvija, da bi u modernom vremenu poprimilo mnogobrojne forme i oblike.

Klasifikacija osiguranja

Brojni su kriteriji podjele osiguranja, a ovdje ćemo navesti samo one koji su neophodni za proučavanje osiguranja u svjetlu šerijata. Sa aspekta strukture i uređenja, osiguranje se dijeli na uzajamno ili solidarno i konvencionalno ili premijsko.

Uzajamno ili solidarno osiguranje bazira se na udruženju lica izloženih sličnim opasnostima, tako da svako od njih uplati određeno učešće, a zatim se skupljeni prilozi rezervišu za naknadu štete koja nekog od njih zadesi. Ukoliko vrijednost skupljenih uloga bude veća od naknade koju društvo snese i troškova administracije, članovi imaju pravo povratiti preostali ulog ili ga preusmjeriti za naredni period. Ukoliko, pak, vrijednost skupljenih uloga bude manja, od članova se potražuje dodatna uplata za pokriće nedostatka. Članovi ovakvog udruženja nemaju za cilj ostvarenje profita, nego im je primarni cilj suzbijanje gubitka i štete koja snađe pojedine članove. Svaki član ovakvog udruženja istovremeno je osiguranik i vlasnik. Ovakvo osiguranje u skladu je sa konceptom islama.

Konvencionalno ili premijsko osiguranje opće je raširena vrsta osiguranja danas. Ovakvim osiguranjem osiguranik je dužan uplatiti određenu premiju osiguravajućoj kompaniji koja će u slučaju nastanka ugovorom definisane štete snijeti naknadu osiguraniku. Primarni cilj osiguravajuće kompanije jeste profit.

Osiguranje se, sa aspekta predmeta osiguranja, dijeli na osiguranje imovine i osiguranje lica. Osiguranje imovine pruža zaštitu imovine od štete nastale različitim uzrocima, poput požara, krađe i sl., te štiti osiguranika od odgovornosti spram drugih, kao što je slučaj pri saobraćajnim udesima ili nesrećama na poslu. Osiguranje lica vezano je za ličnost osiguranika. Jedan od najpoznatijih oblika ovog osiguranja jeste životno osiguranje, koje je prisutno u brojnim oblicima. Ponekad se osiguravajuće društvo životnim osiguranjem obavezuje na isplatu određene vrijednosti u određenom vremenu, bez obzira desila se osiguraniku kakva štete ili ne, a ponekad se obavezuje na isplatu u posebno definisanim okolnostima, kao što je slučaj smrti ili nastanak tjelesnih povreda.

Osiguranje se također dijeli na individualno i društveno. Individualno ima za cilj ličnu korist osiguranika u vidu zaštite od određene opasnosti. Društveno osiguranje ima za cilj zaštitu širokih slojeva društva, kao što je zaštita radnika i službenika finansijskom podrškom u slučaju bolesti, starosti, nemogućnosti zaposlenja i sl. Ovo osiguranje bazira se na ideji društvene solidarnosti. U plaćanju premije učestvuje, pored osiguranika, poslodavac i država, koja snosi najveći teret ove vrste osiguranja.

Osiguranje se također dijeli na obavezno, zakonski uvjetovano osiguranje, poput autoosiguranja, i proizvoljno, koje zakon ne čini obaveznim.

Mišljenja savremenih učenjaka o konvencionalnom osiguranju

Islam promoviše uzajamno osiguranje koje se bazira na međusobnom potpomaganju i solidarnosti, a nema za cilj profit. Što se tiče konvencionalnog osiguranja, savremeni učenjaci imaju sljedeća mišljenja:

Prvo: konvencionalno osiguranje je zabranjeno. Argument kojim se potkrepljuje ovo mišljenje jeste da ovakvo osiguranje nosi hazard-kocku i neizvjesnost. Na to ukazuje činjenica da je ugovor o osiguranju vezan za štetu ili gubitak za koji se ne zna da li će se desiti ili ne, niti jednoj od dvije strane ugovora nije poznat konačan ishod, a vrijednost koju jedna strana izgubi biva profit drugoj. To sve skupa upravo je značenje hazarda i kocke. Ovakav ugovor sadrži kamatu, jer podrazumijeva zamjenu novca (premije) za novac (naknadu) na odgodu i s razlikom u vrijednosti. Ovom argumentu oponirano je time da se pri osiguranju ne radi o kamati, jer to nije zamjena novca za novac, nego se premijom plaća sigurnost od odgovornosti i štete, a to potvrđuje činjenica da osiguranje ne daje osiguraniku nikakvu materijalnu naknadu izuzev kada se desi stvarna šteta, i u tom slučaju osiguranje daje naknadu na osnovu odgovornosti koju je preuzelo. Ovakav odgovor može biti prihvatljiv kada se radi o osiguranju imovine, ali je neprihvatljiv pri životnim osiguranjima, pri kojima je zamjena novca za novac očigledna, a pored toga, određuje se i kamatna stopa koja se isplaćuje osiguraniku.

Drugo: konvencionalno osiguranje je dozvoljeno. Argument kojim se potkrepljuje ovo mišljenje jeste tvrdnja da je osiguranje inoviran ugovor koji se ne spominje u šerijatskim tekstovima, a temelji šerijata ga ne zabranjuju, tako da ostaje dozvoljen, što je osnova u svakoj inovaciji u društvenim odnosima. Zatim, osiguranje ostvaruje brojne koristi, kao što je sigurnost i spokoj osiguranika, razvoj ekonomije, robne razmjene i druge koristi koje šerijat podržava.

Ovom dokazu se oponira time da su argumenti zabrane neizvjesnosti u ugovoru zabranili i osiguranje, a korist, koja je oprečna šerijatskim tekstovima, ignoriše se i ne uzima se u obzir. S druge strane, spomenute koristi moguće je ostvariti uzajamnim ili solidarnim osiguranjem baziranom na islamskim principima.

Treće: zabranjena su samo životna osiguranja, a druga su dozvoljena. Argument za ovo mišljenja jeste da neživotna osiguranja, poput zdravstvenog i imovinskog, nemaju za cilj profit, nego je cilj zaštita i sigurnost. Ako se radi o zdravstvenom osiguranju ono će omogućiti liječenje, ako se radi o polici autoosiguranja, ono će snijeti troškove popravka vozila i sl., tako da novac sam po sebi nije cilj kao što je slučaj u životnom osiguranju, u kojem je kamata jasno zastupljena, s obzirom na to da osiguranik uplaćuje manju svotu da bi nakon vremena uzeo veću.

Više fikhskih pravnih kolegija, među kojima je Pravni kolegij pod patronatom Rabite islamskog svijeta, te Pravni kolegij Organizacije islamskog kongresa i Vijeće visokorangiranih učenjaka Saudijske Arabije, preferirali su mišljenje da je konvencionalno osiguranje zabranjeno. Također su istakli da je adekvatna zamjena konvencionalnom osiguranju uzajamno ili solidarno osiguranje bazirano na međusobnom potpomaganju.

Primjena pravila o neizvjesnosti na osiguranje

Rezimirajući prethodno može se zaključiti da su životna osiguranja zabranjena zbog dvije stvari: kamate i neizvjesnost. Druge vrste konvencionalnih osiguranja ne moraju nužno sadržavati kamatu, ali su zabranjene zbog velike neizvjesnosti i rizika. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je prodaju uz neizvjesnost, (Muslim, br. 3783), stoga je svaki ugovor nepoznatog završetka ili skrivenog ishodišta zabranjen. Međutim, promatrajući kupoprodaje koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio zbog neizvjesnosti, poput prodaje u kojoj se predmet prodaje određuje dodirom – bez viđenja ili bacanjem kamenčića i sl., može se uočiti da te kupoprodaje uveliko nalikuju igri na sreću i kocki, da ne donose nikakvu korist društvu i da zajednica nije u potrebi za njima. S druge strane, ugovori za kojima postoji potreba, kao što je “selem”, šerijat je dozvolio, iako u sebi nose određenu neizvjesnost. To nam potvrđuje da se neizvjesnost u ugovoru u određenim situacijama toleriše. Neizvjesnost će učiniti ugovor zabranjenim tek kada se ispune četiri uvjeta, a to su:

●  da neizvjesnost bude velika;

●  da neizvjesnost bude u samom predmetu ugovora, a ne u nečem popratnom;

●  da se radi o ugovoru za kojim ne postoji opća potreba;

●  da se radi o kupoprodajnom ugovoru.

Dokazi za ova četiri uvjeta već su ranije pojašnjeni kada se govorilo o pravilu da neizvjesnost čini ugovor zabranjenim (El-Asr, br. 55), tako da ostaje da se ukaže na njihovu praktičnu primjenu kada se radi o osiguranju. Neizvjesnost u osiguranju je velika, jer konačan ishod u vrijeme sklapanja ugovora strankama nije poznat. Stoga je konvencionalno osiguranje u osnovi zabranjeno, ali kada izostane jedan od preostala tri uvjeta bez kojih neizvjesnost neće ugovor učiniti zabranjenim, dozvoljeno je prihvatiti ga, kao što je to u sljedećim stanjima:

Prvo: kada osiguranje bude popratno tako da nije primarno ciljano ugovorom, kao što je slučaj u sljedećim primjerima:

●  Osiguranje koje poslodavac pruža kao privilegiju svojim uposlenicima. Takvo osiguranje je dio prava službenika, a ugovor o zaposlenju se ne odnosi izravno na osiguranje.

●  Osiguranje pri iznajmljivanju vozila, kada iznajmitelj uplati osiguranje samim ugovorom o najamnini, čak i ako cijena najamnine bude veća zbog osiguranja.

●  Osiguranje pri transportu robe, kada transportna firma uračuna osiguranje zajedno sa cijenom transporta.

Drugo: kada za osiguranjem postoji potreba. Potreba se ovdje odnosi na stanje u kojem čovjek zapada u teškoću i neugodnost ukoliko se ne osigura. Nije uvjet da  potreba dostigne stepen nužde (darure), ali se uvjetuje da se ostvare uvjeti potrebe, tako da potreba bude stvarna, a ne umišljena, da se uzme u mjeri koja je neophodna i da ne postoji druga adekvatna zamjena koja je u skladu s vjerskim načelima. Potreba se razlikuje shodno stanju, mjestu i vremenu. Tako, naprimjer, potreba vlasnika javnog vozila različita je od potrebe vlasnika osobnog vozila, a potreba za osiguranjem imovine u mjestu u kojem su česte krađe, požari i sl. nije jednaka u mjestu u kojem se to rijetko dešava. Kao primjer osiguranja koje obuhvata ovo stanje može se navesti sljedeće:

●  Zdravstveno osiguranje u zemljama u kojima su ljekarske usluge skupe i mještani ih ne mogu snositi bez osiguranja.

●  Autoosiguranje koje je zakonski obavezno, međutim, dužnost je zadovoljiti se najnižom granicom kojom se zadovoljava potreba, a to je najmanji stepen koji je obavezan.

●  Pomoć na cesti, naročito kada se uzme u obzir da ova osiguranja nude i druge usluge, poput informacija na putu.

Treće: kada se radi o solidarnom osiguranju.  Neizvjesnost se toleriše u ugovorima humanitarnog karaktera, koji nemaju za cilj kupoprodaju. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pohvalio je pleme: El-Eš‘arijjin, rekavši: “Oni su moji i ja sam njihov”, jer oni, kada bi stradali u ratu ili kada bi ih snašla glad, skupili bi svu hranu koju posjeduju da bi je zatim jednako dijelili svima. (Buhari, br. 2486) Neki od njih su, bez sumnje, imali više, a drugi manje, međutim, ovdje se radi o međusobnom potpomaganju, a profit nije cilj. Solidarno osiguranje takve je prirode, tako da ne smeta što će osiguranik možda uplaćivati, a neće koristiti usluge osiguranja ili će uzeti više nego što je dao, jer cilj je međusobna pomoć i podrška. Primjeri ovakvog osiguranja su: socijalno, zdravstveno i penziono osiguranje koje država i javne institucije pružaju radnicima i službenicima, a premija ovakvih osiguranja često je simbolična.

Sumirajući prethodno zaključujemo da je musliman dužan nastojati uspostaviti uzajamno osiguranje i njime zamijeniti konvencionalno, a prihvatiti konvencionalno osiguranje dozvoljeno je u spomenutim situacijama. Svevišnji Allah najbolje zna.

Autor: dr. Hakija Kanurić